allah pomaze svoje vjernike
Nermin Kraljic | Saff br/str. 37Civili u Groznom dane provode u podrumima i podzemnim prostorijama, tražeci tako spas od ruskih granata i raketa koje nasumice padaju po gradu.Sve u ovoj ružnoj mori podsjeca na skoru bosansku tragediju.I danas svijet zna "ko puca", ali još niko nije ni prstom maknuo da pomogne žrtvi.Rusi vrše avijacijske, artiljerijske i pješadijske napade na grad bezuspješno pokušavajuci da slome otpor branitelja.
Civili u Groznom dane provode u podrumima i podzemnim prostorijama,tražeci tako spas od ruskih granata i raketa koje nasumice padaju po gradu. Ne zvuci li ova prica tako bolno poznato? U gradu nema lijekova ni medicinske opreme, puca se po bolnicama, stanovništvo je bez struje vec mjesecima, vode i hrane ima jako malo i isuviše je opasno napuštati skloništa u potrazi za namirnicama. Ruske granate ne biraju ciljeve, pa se skupa s Cecenima u podrumima sakriva i lokalno rusko stanovništvo. Svako ko je rat proveo u Sarajevu, ili nekom drugom ratom pogodenom bosanskom gradu, može lahko naslutiti velicinu ljudske patnje i sve pojedinosti koje se kriju iza ovog šturog opisa situacije. Rusi cak imaju i otvorene koridore za "humano iseljavanje stanovništva". Ko se odluci izaci iz grada koridorom, mora za "slobodan prolaz" potplatiti ruskog vojnika na kontrolnom punktu ne bi li ga time odobrovoljio i izbjegao zlostavljanje. Cesto vojnici sami sebi nadoknade trud dobre volje i jednostavno otimaju sve što se nade uz nesretnika koji poželi spas potražiti izvan napadnutog grada.
Sve u ovoj ružnoj mori podsjeca na skoru bosansku tragediju.I danas svijet zna "ko puca". Predstavnici medunarodne zajednice nadmecu se u upucivanju apela, izraza zabrinutosti i "oštrih" kritika ruskoj genocidnoj politici na Kavkazu. Osim velikih rijeci nijedna konkretna sankcija do sada nije pogodila Rusiju, niti ce! Nisu ukinuti ni zajmovi koje Rusija prima preko Medunarodnog monetarnog fonda, premda se zna da je milijarda dolara zapadne pomoci utrošena na finansiranje ratne kampanje na Kavkazu. Mnogi se pitaju je li tradicionalna nespremnost zapada da reagira na mjestima gdje nema vlastitih interesa jedini razlog saucesnickom podupiranju agresije ili se, pak, iza svega krije i nešto drugo. Prema pisanju "New York Times”-a, 18. novembra u Turskoj, prilikom medusobnog susreta, ruski ministar vanjskih poslova Igor Ivanov urucio je americkom državnom sekretaru Madeleine Albright prijedlog tajnog dogovora. Prijedlog se, piše "Times", sastoji u sljedecem. Rusi ce po pitanju Iraka dati svome ambasadoru u Savjetu bezbjednosti uputstva da bude "fleksibilan" (nije teško povjerovati da se kafiri zacas mogu složiti oko zajednickog neprijateljstva prema muslimanima), a u slucaju Jugoslavije Kremlj ce na slican nacin omekšati svoje tvrde stavove. Zauzvrat, od Amerikanaca se traži da ne primijene jaci pritisak na Rusiju zbog upada u Ceceniju. Sporazum o proširenju naftnih i gasnih cjevovoda koji iz Azerbejdžana vode ka Turskoj, takoder se spominje kao dio dogovora. Sumnje u tajni dogovor potkrepljuju i izjave Madeleine Albright. Prenijele su ih sve svjetske stanice i u njima Albrightova kaže: "Zadnje što nam treba je da od Rusije nacinimo neprijatelja. Osnovno je da imamo funkcionalne odnose s Rusijom!".
Zbog cega se ruski politicki establišment tako tvrdoglavo okomio na Ceceniju? Ocuvanje teritorijalnog integriteta zemlje i tobožnja "borba protiv terorista" samo zamagljuje cinjenicu da avanturom u Ceceniji ruski politicki vrh kupi politicke poene i još se jedino na taj nacin održava na vlasti! Stvara se lažna slika politicke moci koja je kadra odlucno razriješiti nastale probleme i povratiti davno potrošeni ugled oružanih snaga. U ocima obicnog ruskog svijeta Rusija sada stoicki prkosi svim kritikama sa zapada i, ne mareci za njih puno, podsjeca svakoga da još uvijek važi za "svjetsku silu". Jeljcin je cak jednom prilikom "zaprijetio" golemim ruskim nuklearnim potencijalom i time podigao adrenalin stanovnicima zemlje cija je ekonomija davno propala, zemlje koja grca u dugovima, a preživljava samo zahvaljujuci americkim dolarima pomoci. Vojne "pobjede" najbolja su satisfakcija izgladnjelom stanovništvu za sve životne poraze i poniženje postkomunisticke ere. Ruska inteligencija najglasniji je Putinov saveznik i pobornik rata! Obrazovani Rusi znaju kavkaske narode kao vjekovne neprijatelje zbog kojih su i Puškin i Tolstoj zamakali pero u tintu. Danas, bez prilike da na ruskoj televiziji vide slike izmasakriranih civila nad kojim bi se eventualno sažalili. Rusi žive u mitovima o junackoj prošlosti. Citava predizborna kampanja koju su listom vodile sve partije i kandidati temeljila se na cecenskom pitanju. Ni rijeci o ekonomiji ili o socijalnoj strategiji! I prošli izbori u Rusiji 1995. godine protekli su u sjeni rata u Ceceniji, samo je tada konflikt u koji se Rusija bila zaglibila bio toliko nepopularan da je nanio politicku štetu svakom ko se našao upetljan u tu krizu. Ovoga puta profitirale su upravo one partije koje su se profilirale na cecenskom ratu. Jedna od njih je i do sada anonimna Partija jedinstva na cijem je celu Sergej Šoigu, igrac iz mocnog tima u kojem glavnu rijec vodi premijer Vladimir Putin. Putin se može smatrati najvecim pobjednikom nedavno završenih izbora u Rusiji, a ime na politickoj sceni zaradio je upravo pokretanjem agresije na Ceceniju i Dagestan. Bombe koje su uzdrmale civile u Moskvi, navodni terorizam za koji je Kremlj optužio dagestanske mudžahide, sve cešce se stavljaju na dušu ruske obavještajne službe kojoj je ovaj izrežirani incident poslužio kao alibi za krvavi pir na Kavkazu. Nažalost, ne treba ocekivati da ce izborna pobjeda zadovoljiti vinovnike rata u Kremlju. Rat je u Rusiji i dalje popularan i još dugo ce se na "uspješnim vojnim pohodima" ubirati ugled i slava.
Frapantna je cinjenica da su podršku muslimanima Cecenije uskratili zvanicnici iz islamskih zemalja. Sramno je, ali istinito, da do sada nijedna islamska vlada, izuzev talibanske u Afganistanu, nije javno osudila agresiju na muslimane u Ceceniji! Naprotiv, muslimanske zemlje nastavile su njegovati ekonomsku suradnju s Rusijom u punom intenzitetu. Da li je to tako samo stoga što su ruska diplomatska izaslanstva posjetila islamske zemlje i potanko im objasnila da je u Ceceniji rijec o borbi protiv terorizma? U jeku ruske ofanzive u Moskvi se pojavio i Jaser Arafat sa željom da unaprijedi rusko-palestinske odnose i pokuša zadobiti rusku podršku u bliskoistocnoj krizi. Premda smo na Arafatove gafove odavno navikli, a zbog koketiranja s pravoslavnim istokom Arafat se uspio iskompromitovati i u ovim našim krajevima, njegov se boravak u Moskvi može uzeti za slikovit primjer politike koju danas parcijalno vode šefovi islamskih zemalja, a koja se iskljucivo zasniva na vlastitim interesima! Više od Arafata ucinio je turski premijer Bulent Edževit! On je 5. novembra prošle godine posjetio Moskvu, mirne duše posvjedocio da je "Cecenija unutrašnje pitanje Rusije u koje se ne treba miješati", te još i potpisao sporazum o suzbijanju terorizma iz kojeg se da rastumaciti da su teroristi niko drugi do muslimani Cecenije! I tako je Papa ostao jedina osoba kojoj se cecenski predsjednik Aslan Mashadov mogao obratiti za pomoc... Gradani Sarajeva održali su jedan protestni skup i potpisali peticiju protiv agresije. Ovaj simbolican izraz nezadovoljstva ruskom ratnom politikom Rusi su arogantno odbili da prime, što opet ne iznenaduje. Ipak, sve je to malo i nedovoljno od grada i države koja možda više nego ijedna druga suosjeca s patnjom cecenskog naroda i ima sluha da cuje krike sa Kavkaza.
Rusi su na sve nacine pokušali onemoguciti stranim reporterima i humanitarnim organizacijama da budu prisutni na mjestu zlocina. U Groznom se, niko ne zna tacno, nalazi izmedu 8 000 do 30 000 stanovnika. S druge strane, oko 300 000 izbjeglih Cecena preplavili su susjedne zemlje. Ruski ministar za vanredne situacije Sergej Šoigu ne misli da je to neki problem i odbacuje sve tvrdnje o humanitarnoj katastrofi. Njegovi defteri kažu da se vecina ovih ljudi želi vratiti u svoje domove koji se nalaze na teritoriji pod ruskom kontrolom. U krajnje bezobraznoj izjavi za BBC Šoigu kaže: "Mi smo sebi za cilj postavili povratak ljudi u njihove domove na oslobodenoj teritoriji (teritorija je oslobodena upravo od tih ljudi op.a.). Ovi ljudi trebaju našu pomoc i podršku!" Reagirajuci na ove stavove humanitarna organizacija Human Rights Watch optužila je Rusiju da silom tjera izbjeglice na povratak u okupirana mjesta što predstavlja ozbiljno kršenje ljudskih prava. U meduvremenu situacija na terenu ostaje nepromijenjena. Rusi vrše avijacijske, artiljerijske i pješadijske napade na grad bezuspješno pokušavajuci da slome otpor branitelja. Procjenjuje se da grad brani 5 000 do 7 000 boraca, a cecenske snage još se krecu kroz ruske linije što omogucava da u grad po potrebi ulazi i dodatno ljudstvo.
Teza o neizbježnosti sukoba izmedu kršcanske i islamske civilizacije održava se, izmedu ostaloga, i na cinjenici da su ratovi ove vrste izuzetno brojni i ucestali, kako u davnoj tako i u novijoj historiji. SAD i Irak, Rusija i Afganistan, Srbija i Bosna, pa opet Srbija i Kosovo...samo su neki od ratova koji su se dogodili u posljednje vrijeme, a koji idu u prilog ovakvom razmišljanju. Bila teza valjana ili ne, ovakvo argumentiranje nepobitno pokazuje još jednu cinjenicu vezanu za ove ratne konflikte: nijedan od pomenutih ratova nije se vodio u Vašingtonu, Moskvi, Beogradu... Ratuje se zato u Bagdadu, Kabulu, Sarajevu, Prištini i drugim mjestima na kojima muslimani nastoje odbraniti gole živote i pravo na slobodu. Danas se rat vodi u Groznom - hiljadama kilometara daleko od Moskve koja tamo šalje trupe da "brane svoju zemlju". I tako je zaživjela praksa da tek što se agresor okani jednog muslimanskog naroda, na drugom kraju svijeta otpocne nova agresija i pohod na muslimane u nekoj drugoj zemlji. Svakog ramazana jedan dio ummeta bori se za opstanak. Ove godine red je opet pao na Cecene!
BOSNA JE DANAS U CECENIJI
Civili u Groznom dane provode u podrumima i podzemnim prostorijama,tražeci tako spas od ruskih granata i raketa koje nasumice padaju po gradu. Ne zvuci li ova prica tako bolno poznato? U gradu nema lijekova ni medicinske opreme, puca se po bolnicama, stanovništvo je bez struje vec mjesecima, vode i hrane ima jako malo i isuviše je opasno napuštati skloništa u potrazi za namirnicama. Ruske granate ne biraju ciljeve, pa se skupa s Cecenima u podrumima sakriva i lokalno rusko stanovništvo. Svako ko je rat proveo u Sarajevu, ili nekom drugom ratom pogodenom bosanskom gradu, može lahko naslutiti velicinu ljudske patnje i sve pojedinosti koje se kriju iza ovog šturog opisa situacije. Rusi cak imaju i otvorene koridore za "humano iseljavanje stanovništva". Ko se odluci izaci iz grada koridorom, mora za "slobodan prolaz" potplatiti ruskog vojnika na kontrolnom punktu ne bi li ga time odobrovoljio i izbjegao zlostavljanje. Cesto vojnici sami sebi nadoknade trud dobre volje i jednostavno otimaju sve što se nade uz nesretnika koji poželi spas potražiti izvan napadnutog grada.
RUSI UBIJAJU -MEÐUNARODNA ZAJEDNICA GLEDA
Sve u ovoj ružnoj mori podsjeca na skoru bosansku tragediju.I danas svijet zna "ko puca". Predstavnici medunarodne zajednice nadmecu se u upucivanju apela, izraza zabrinutosti i "oštrih" kritika ruskoj genocidnoj politici na Kavkazu. Osim velikih rijeci nijedna konkretna sankcija do sada nije pogodila Rusiju, niti ce! Nisu ukinuti ni zajmovi koje Rusija prima preko Medunarodnog monetarnog fonda, premda se zna da je milijarda dolara zapadne pomoci utrošena na finansiranje ratne kampanje na Kavkazu. Mnogi se pitaju je li tradicionalna nespremnost zapada da reagira na mjestima gdje nema vlastitih interesa jedini razlog saucesnickom podupiranju agresije ili se, pak, iza svega krije i nešto drugo. Prema pisanju "New York Times”-a, 18. novembra u Turskoj, prilikom medusobnog susreta, ruski ministar vanjskih poslova Igor Ivanov urucio je americkom državnom sekretaru Madeleine Albright prijedlog tajnog dogovora. Prijedlog se, piše "Times", sastoji u sljedecem. Rusi ce po pitanju Iraka dati svome ambasadoru u Savjetu bezbjednosti uputstva da bude "fleksibilan" (nije teško povjerovati da se kafiri zacas mogu složiti oko zajednickog neprijateljstva prema muslimanima), a u slucaju Jugoslavije Kremlj ce na slican nacin omekšati svoje tvrde stavove. Zauzvrat, od Amerikanaca se traži da ne primijene jaci pritisak na Rusiju zbog upada u Ceceniju. Sporazum o proširenju naftnih i gasnih cjevovoda koji iz Azerbejdžana vode ka Turskoj, takoder se spominje kao dio dogovora. Sumnje u tajni dogovor potkrepljuju i izjave Madeleine Albright. Prenijele su ih sve svjetske stanice i u njima Albrightova kaže: "Zadnje što nam treba je da od Rusije nacinimo neprijatelja. Osnovno je da imamo funkcionalne odnose s Rusijom!".
RAT ZA VLAST
Zbog cega se ruski politicki establišment tako tvrdoglavo okomio na Ceceniju? Ocuvanje teritorijalnog integriteta zemlje i tobožnja "borba protiv terorista" samo zamagljuje cinjenicu da avanturom u Ceceniji ruski politicki vrh kupi politicke poene i još se jedino na taj nacin održava na vlasti! Stvara se lažna slika politicke moci koja je kadra odlucno razriješiti nastale probleme i povratiti davno potrošeni ugled oružanih snaga. U ocima obicnog ruskog svijeta Rusija sada stoicki prkosi svim kritikama sa zapada i, ne mareci za njih puno, podsjeca svakoga da još uvijek važi za "svjetsku silu". Jeljcin je cak jednom prilikom "zaprijetio" golemim ruskim nuklearnim potencijalom i time podigao adrenalin stanovnicima zemlje cija je ekonomija davno propala, zemlje koja grca u dugovima, a preživljava samo zahvaljujuci americkim dolarima pomoci. Vojne "pobjede" najbolja su satisfakcija izgladnjelom stanovništvu za sve životne poraze i poniženje postkomunisticke ere. Ruska inteligencija najglasniji je Putinov saveznik i pobornik rata! Obrazovani Rusi znaju kavkaske narode kao vjekovne neprijatelje zbog kojih su i Puškin i Tolstoj zamakali pero u tintu. Danas, bez prilike da na ruskoj televiziji vide slike izmasakriranih civila nad kojim bi se eventualno sažalili. Rusi žive u mitovima o junackoj prošlosti. Citava predizborna kampanja koju su listom vodile sve partije i kandidati temeljila se na cecenskom pitanju. Ni rijeci o ekonomiji ili o socijalnoj strategiji! I prošli izbori u Rusiji 1995. godine protekli su u sjeni rata u Ceceniji, samo je tada konflikt u koji se Rusija bila zaglibila bio toliko nepopularan da je nanio politicku štetu svakom ko se našao upetljan u tu krizu. Ovoga puta profitirale su upravo one partije koje su se profilirale na cecenskom ratu. Jedna od njih je i do sada anonimna Partija jedinstva na cijem je celu Sergej Šoigu, igrac iz mocnog tima u kojem glavnu rijec vodi premijer Vladimir Putin. Putin se može smatrati najvecim pobjednikom nedavno završenih izbora u Rusiji, a ime na politickoj sceni zaradio je upravo pokretanjem agresije na Ceceniju i Dagestan. Bombe koje su uzdrmale civile u Moskvi, navodni terorizam za koji je Kremlj optužio dagestanske mudžahide, sve cešce se stavljaju na dušu ruske obavještajne službe kojoj je ovaj izrežirani incident poslužio kao alibi za krvavi pir na Kavkazu. Nažalost, ne treba ocekivati da ce izborna pobjeda zadovoljiti vinovnike rata u Kremlju. Rat je u Rusiji i dalje popularan i još dugo ce se na "uspješnim vojnim pohodima" ubirati ugled i slava.
SRAMOTA ISLAMSKOG SVIJETA
Frapantna je cinjenica da su podršku muslimanima Cecenije uskratili zvanicnici iz islamskih zemalja. Sramno je, ali istinito, da do sada nijedna islamska vlada, izuzev talibanske u Afganistanu, nije javno osudila agresiju na muslimane u Ceceniji! Naprotiv, muslimanske zemlje nastavile su njegovati ekonomsku suradnju s Rusijom u punom intenzitetu. Da li je to tako samo stoga što su ruska diplomatska izaslanstva posjetila islamske zemlje i potanko im objasnila da je u Ceceniji rijec o borbi protiv terorizma? U jeku ruske ofanzive u Moskvi se pojavio i Jaser Arafat sa željom da unaprijedi rusko-palestinske odnose i pokuša zadobiti rusku podršku u bliskoistocnoj krizi. Premda smo na Arafatove gafove odavno navikli, a zbog koketiranja s pravoslavnim istokom Arafat se uspio iskompromitovati i u ovim našim krajevima, njegov se boravak u Moskvi može uzeti za slikovit primjer politike koju danas parcijalno vode šefovi islamskih zemalja, a koja se iskljucivo zasniva na vlastitim interesima! Više od Arafata ucinio je turski premijer Bulent Edževit! On je 5. novembra prošle godine posjetio Moskvu, mirne duše posvjedocio da je "Cecenija unutrašnje pitanje Rusije u koje se ne treba miješati", te još i potpisao sporazum o suzbijanju terorizma iz kojeg se da rastumaciti da su teroristi niko drugi do muslimani Cecenije! I tako je Papa ostao jedina osoba kojoj se cecenski predsjednik Aslan Mashadov mogao obratiti za pomoc... Gradani Sarajeva održali su jedan protestni skup i potpisali peticiju protiv agresije. Ovaj simbolican izraz nezadovoljstva ruskom ratnom politikom Rusi su arogantno odbili da prime, što opet ne iznenaduje. Ipak, sve je to malo i nedovoljno od grada i države koja možda više nego ijedna druga suosjeca s patnjom cecenskog naroda i ima sluha da cuje krike sa Kavkaza.
UBITI GRAD SVIM SREDSTVIMA
Rusi su na sve nacine pokušali onemoguciti stranim reporterima i humanitarnim organizacijama da budu prisutni na mjestu zlocina. U Groznom se, niko ne zna tacno, nalazi izmedu 8 000 do 30 000 stanovnika. S druge strane, oko 300 000 izbjeglih Cecena preplavili su susjedne zemlje. Ruski ministar za vanredne situacije Sergej Šoigu ne misli da je to neki problem i odbacuje sve tvrdnje o humanitarnoj katastrofi. Njegovi defteri kažu da se vecina ovih ljudi želi vratiti u svoje domove koji se nalaze na teritoriji pod ruskom kontrolom. U krajnje bezobraznoj izjavi za BBC Šoigu kaže: "Mi smo sebi za cilj postavili povratak ljudi u njihove domove na oslobodenoj teritoriji (teritorija je oslobodena upravo od tih ljudi op.a.). Ovi ljudi trebaju našu pomoc i podršku!" Reagirajuci na ove stavove humanitarna organizacija Human Rights Watch optužila je Rusiju da silom tjera izbjeglice na povratak u okupirana mjesta što predstavlja ozbiljno kršenje ljudskih prava. U meduvremenu situacija na terenu ostaje nepromijenjena. Rusi vrše avijacijske, artiljerijske i pješadijske napade na grad bezuspješno pokušavajuci da slome otpor branitelja. Procjenjuje se da grad brani 5 000 do 7 000 boraca, a cecenske snage još se krecu kroz ruske linije što omogucava da u grad po potrebi ulazi i dodatno ljudstvo.
Cecenska nesreca, ustvari, zapocela je 1722. kada je Petar Veliki okupirao ove teritorije od Osmanskog carstva dok je ono bilo zauzeto borbama u centralnoj Evropi. Islam je u ove zemlje stigao za vrijeme halife Omera ibn Hataba, r.a., i vijekovi ruske torture nisu mogli išcupati taj korijen koji se tako cvrsto uhvatio za ovo tlo. Preživjeli su Ceceni i Staljina i progone u Sibir, a dva puta do sada uspjeli su otjerati Ruse sa svoje zemlje. Jednom je to bilo 1735. godine, drugi put u ratu 1994.-96. kada su pred citavim svijetom ponizili rusku armiju, a ni treci put ishod nece biti drukciji! Putin je možda dobio izbore, ali rat u Ceceniji, ako Allah da, nece! Jer, ako smo išta naucili iz bosanske i cecenske tragedije, to je da se svjetlo slobode jednog naroda ne gasi tek tako.
(sura Et-Tewba 111. ajet)